Kazalište / Novosti

Amateri ili od Grčke i prikazanja do danas

Kazališni amaterizam, kao bavljenje kazalištem iz sklonosti,[1] kako kaže definicija, a ne zbog novca, zapravo znači nešto puno više. Naime, kazališni amaterizam postoji od početka naše civilizacije, od antike. Tada je ovo što se danas zove bavljenje kazalištem iz sklonosti bilo bavljenje kazalištem iz ljubavi prema bogovima i dužnosti zajednici. U Grčkoj[2] je tragedija (a i ostale umjetnosti) krenula iz svetog i bila je sveta. Bio je to prikaz njihove mitologije, događala se unutar svetog obreda i svetog prostora jer je svaki grčki amfiteatar pripadao nekom hramu kao vanjski prostor slavljenja boga kojem je hram posvećen. Glumci koji su glumili u tragedijama bili su amateri, ali to je bila vrlo ozbiljna zadaća i čast. U Ateni je postojala obaveza napraviti nešto za grad (zvala se liturgija), npr. opremiti ratni brod ili postaviti tragediju, pri čemu igranje u kazalištu nije bilo izbjegavanje bitke jer su glumci bili (i morali biti) vrsni ratnici, diplomati, ugledni i časni ljudi. Naravno i talentirani. I bila im je čast što su odabrani za to. Glumci su darivali svoje vrijeme, a pisci su pri tome ulagali i vlastiti novac. Uz te tragičke glumce[3] postojali su i Dionizovi glumci, putujući glumci koji su zarađivali za život zabavljajući publiku, ali nisu bili dostojni sudjelovati u tragedijama.

Identičan odnos prema umjetnosti i amaterizmu bio je i u srednjem vijeku, drugoj temeljnoj epohi naše civilizacije, kada se dogodio drugi početak europskog kazališta. Kazalište je ponovno krenulo iz svetog, govoreći o kršćanskom Bogu u prikazanjima, ali su i dalje igrali amateri koji su morali biti časni i ugledni ljudi i koji su u to ulagali svoj novac. I oni su glumili iz ljubavi prema Bogu i dužnosti prema svojoj zajednici, dok su istovremeno postojali putujući glumci koji su igrali na trgovima i zarađivali od svoje glume.

Iz te podjele na svetu (uzvišenu, važnu) i profanu (vulgarnu, običnu) umjetnost u antici, i kasnije u srednjem vijeku, nastala je današnja podjela na visoku i nisku ili glavnu struju i rubove. Glavna struja (ono što smatramo važnom umjetnosti za jedno društvo) dugo je bila u domeni amaterizma jer se smatralo da se tako važnu djelatnost može obavljati samo iz ljubavi, iz osjećaja časti i predanja nečem većem od samoga sebe. Smatralo se da umjetnost treba govoriti o onome najvažnijem u životu, a time ljudima pomagati da shvate, da se osnaže, da nauče nešto važno i da, u krajnjoj liniji, žive bolje i/ili spase dušu svoju. Važnost te zadaće bila je iznad svakog novca ili neke druge koristi. Tako je bilo u europskom kazalištu sve do početka profesionalizacije i glume i pisanja u Shakespeareovu vremenu, da bi se u cijeloj Europi glumačka struka profesionalizirala, dobila definirani društveni status u vrijeme građanskog društva, u 18. i 19. stoljeću. Međutim, profesionalizirala se ona linija putujućih glumaca koji su sad preuzeli igranje glavne struje pa su time dobili i drugačiju odgovornost. Od tog je trenutka krenulo i ono negativno gledanje na amaterizam (drugi dio definicije u enciklopediji gdje je amaterizam nestručni posao) i gledanje profesionalaca na amaterizam nekako svisoka. Iako mi koji smo gledali kazališne amatere znamo koliko je to netočno i nepravedno.

Suvremeno kazalište direktan je nasljednik građanskog kazališta pa je tako početak suvremenog amaterizma Društvo kazališnih dobrovoljaca; osnovano je 1875., a nakon toga su slijedile slične udruge tog tipa, dok je sadašnja institucija Hrvatskog sabora kulture zapravo sljednik Matice hrvatske kazališnih dobrovoljaca koju je osnovao Josip Freudenreich 1926. Ta se linija nastavlja do dana današnjeg i preživjela je sve promjene: i ekonomske, i političke, i svjetonazorske. Čak ni kada se nakon 1945. u cijeloj Europi dogodio oštar svjetonazorski rez pa je smijenjen do tada vladajući kršćanski, a zavladao sekularistički (ateistički) svjetonazor (što je kod nas bilo pojačano dolaskom komunizma), zadržan je društveni odnos prema amaterizmu. Godine 1948. osnovana je institucija zadužena za tu djelatnost, Savez kulturno-prosvjetnih društava Hrvatske čiji se naziv mijenjao, ali traje do danas kada se zove Hrvatski sabor kulture (HSK).

I festivalu su se mijenjali nazivi, ali kontinuirano se organizira od 1961. Prema osnovnoj ideji taj festival okuplja najbolje predstave u sezoni, a sve odluke donose profesionalni kazališni djelatnici, kako selektor koji radi izbor između prijavljenih predstava tako i povjerenstvo koje donosi odluku o nagradama odabranog. A brojke o kojima govorimo su fascinantne i kad ih se pogleda na jednom mjestu, svakog osupne snaga kazališnog amaterizma, kao i samog festivala. Festival se odvijao u četrdesetak mjesta u Hrvatskoj, grupe se broje u tisućama i dolaze iz brojnih gradova i sela, sudjeluju sve dobne skupine, a o bogatstvu formi, žanrova, tema da ne govorim. Na festivalu su sudjelovale stotine i stotine tisuća ljudi, publike je bilo još mnogo više, a četiri stotine profesionalaca bilo je uključeno u prosudbe. Godišnje se prijavljivalo od 80 do 200 predstava, a broj odabranih predstava za pojedini festival varira – od prosječno petnaestak do 25 ili 51 s jedne, ili 7, pa čak i samo 4 s druge strane. I trajanje je variralo od jednog dana do sadašnjih dva vikenda. Što se to promijenilo, kvaliteta, interes za amaterizam ili nešto treće?

 

[1] amater (franc. amateur: ljubitelj). 1. Osoba koja se bavi nekom djelatnošću iz sklonosti, a ne profesionalno, ni po službenoj dužnosti ili radi zarade (npr. slikar, fotograf, botaničar, športaš itd.). 2. Onaj tko nevješto obavlja neki posao; nestručnjak. amater. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 14. 4. 2025. <https://enciklopedija.hr/clanak/amater>.

[2] Herodot, Povijest, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.

[3] Plutarh, Usporedni životopisi III, August Cesarec, Zagreb, 1988., str. 115 i 145.

64. FHKA, Vodice. Učilište ZKM-a, predstava Aladin.

Od pučkog do alternativnog i nazad

Kad kažem da mi je bilo zanimljivo čitati repertoare, to je doista tako. Bačićeva knjiga podijeljena je u desetljeća i to ima smisla ne samo zbog puke vremenske kronologije nego i zbog promjene vrste repertoara što je, čini mi se, direktna posljedica odnosa selektora i nagrada. Naime, iako amateri i danas rade bez novca, normalno je da žele odjek svog rada, žele priznanje: publike, selektora, povjerenstva... Ti selektori i povjerenstva doista su ljudi iz struke, a kriterij kvalitete kao osnovni kriterij odabira je, naravno, važan i legitiman jer svi rade iz ljubavi, druže se i zabavljaju, svi su važni za svoju zajednicu iz ovog ili onog razloga; ali kad dođe do selekcije, jedino se kazališni rezultat, dakle kvaliteta, može procjenjivati. Kvaliteta kao neprikosnoveni kriterij izbora na festivalu ili festivalska nagrada znači potvrdu smjera u kojem amateri trebaju ići i utječe na amaterizam u cjelini jer se tako postavlja uzor. No kad se sad sagleda ovih 65 godina, vidi se da je ta čarobna riječ, kvaliteta, u jednom trenutku postala razlog za - nepravdu.

Nepravda se ovdje odvija na dvije razine. Jedna je, da tako kažem, objektivna jer svaka selekcija, svaki izbor, nekoga isključuje. Najobjektivniji kriteriji, najpošteniji ljudi na svijetu opet će nekog zakinuti. Iz vlastitog selektorskog iskustva znam da sam u Prelogu na KAM-u vidjela po pet vrsnih predstava, a prema propozicijama sam mogla birati jednu ili dvije. Svaki me je put boljela duša što ne mogu poslati više predstava jer su doista bile kvalitetne.

No druga nepravda dogodila se u povijesti festivala jer smo svi skupa upali u zamku kanona[1] koji vlada u umjetnosti! Iako su i selektori i povjerenstva uvijek bili oduševljeni i govorili o amaterizmu kao prostoru u kojem cvate tisuću cvjetova, divili se slobodi i radosti stvaranja koje nema kod profesionalaca, iako su svi u komentarima kao najbolji recept za uspjeh savjetovali da amateri budu vlastiti odnosno da govore svojim jezikom i govore o svijetu oko sebe, onome koji poznaju... krajnje odluke selektora i nagrade povjerenstva išle su u drugom smjeru. Od početka se stvorila jedna (zapravo umjetna) opreka sukoba između pučkog (regionalnog, dijalektalnog, a naročito komedije) i tragalačkog (koje je autentično i autorsko, alternativno, otkačeno…). U ime kvalitete pučko se vrlo brzo počelo proglašavati nekvalitetnim, nedovoljno izazovnim, a nagradama sve više poticati ono alternativno, tragalačko. Nagrađivalo se uglavnom ono što je drugačije, jedan novi pogled na svijet pa su se tako u sedamdesetima kao uzor isticale srednjoškolske grupe, a osamdesetih su doslovno zavladale studentske grupe (od Lera do Daske).

Dok je u glavnoj struji profesionalnog kazališta vladao dramski teatar (predstave koje se temelje na tekstu), kod ovih mladih ljudi sve je bilo drugačije: igrali su bez riječi, dominirao je pokret, neka vizija... Slika svijeta koju su nam nudili bila je vrlo mračna i prilično nekomunikativna, ali izgledalo je kao neki bunt koji ima smisla. I za jednu i za drugu grupu ljudi (srednjoškolci i studenti) normalno je da u nekoj vrsti pubertetske pobune napadaju, razaraju ili ismijavaju sliku svijeta oko sebe. I sama sam bila oduševljena tim grupama koje su naoko bile drugačije od kanona. Kao kritičar, voljela sam vidjeti novo čitanje klasičnog teksta ili otkačenu sliku svijeta, silno mi je zanimljiva bila pobuna protiv svijeta koju sam očitavala kao veliku kritiku. Tako je na to gledalo i vodstvo festivala, a i profesionalci koji su u festivalu sudjelovali. Vodstvo festivala je u želji da potakne tu liniju zvalo i same amatere u povjerenstvo (ali samo iz te odabrane poetike) da bi na kraju dali Branku Brezovcu da bude selektor. On je tako jedan od festivala stavio unutar Off Eurokaza (1989.), tada profesionalnog festivala alternativnog kazališnog izričaja.  

To naoko izgleda logično i pozitivno i vjerojatno je napravljeno u najboljoj namjeri, ali je time napravljena šteta. U to vrijeme bio je jedan selektor koji je trebao odgledati preko stotinu predstava, a silno zahtjevni kriteriji „kvalitete“ i preferiranja samo jedne poetike sve je više sužavao broj pozvanih predstava; tako se dogodilo da su 1990. od 81 prijavljene predstave bile odabrane samo 4 u službenoj konkurenciji i još 5 u informativnoj, a iduće godine od 83 prijavljene samo 7! I uglavnom iste poetike.  Koja je to klopka bila! Zapravo smo osamdesetih svi upali u klopku kanona. I svi smo podržavali ono što je izbacivalo vrijednosti prema transcendenciji i društvu, a razaralo smislenu sliku svijeta. Ono što se u ime kvalitete izbacivalo nije bilo nekvalitetno, nego drugačije, drugačije u pogledu na svijet (pokazivalo je sliku svijeta koji ima smisla bez obzira na probleme) i u žanru (komedija), čak i u formi (dramski pisac), a to sužavanje poetike nije bilo dobro ni za festival ni za djelatnost samu. Amateri su se povukli, bilo je sve manje prijava, ali, srećom, nisu odustali.

 

[1] Kanon – popis djela i žanrova koji se u jednom društvu smatraju vrijednima, ali ne zbog kvalitete, nego zbog poruke i svjetonazorskih i političkih razloga. Vidi u: Sanja Nikčević, Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo dobro sveto u umjetnosti, Citadela libri, Zagreb, 2021.

54. FHKA, Slavonski Brod. Zatvaranje i dodjela nagrada.

Smisao amaterizma ili povratak iskonu

Devedesete i rat kao tektonski poremećaj, koliko god donijeli muka i jada, vratili su, što se festivala tiče, stvari na svoje mjesto. U takvim vremenima i profesionalci i amateri radili su samo ono što su smatrali važnim, jer se u vremenu opasnosti ne brinemo o priznanjima, nego slijedimo osjećaj potrebe za onim najvažnijim, kako u životu tako i u kazalištu. I kada se na festivalu 1993. nisu prijavile do tada vladajuće grupe, Jakša Fiamengo je priznao: Sve u svemu, izostankom uvjetno rečeno najradikalnijih aktera hrvatske amaterske kazališne avangarde, prevagnule su grupe koje njeguju tradicionalistički pristup kazališnom činu ali obogaćen svime što se dogodilo u međuvremenu od onih dana kad su kazališna pučka, komediografska i epska naiva odgurnute u drugi plan .[1]

Od tada se u festival vraća izbačeno i dominiraju pučke i građanske drame, stariji i suvremeni tekstovi, a pojavljuju se i brojni novi pisci, dolaze izvrsne komedije, kako suvremene tako i starije. Pozivaju se i dugovječne predstave da ih se ponovno vidi. Doista cvate tisuću cvjetova i otvara se prostor slobode stvaranja. Sve to zahvaljujući novom konceptu izbora koji kreće od 2000., a onda se formira kao pravilo od 2010. kada novi tajnik postaje Dražen Jelavić, pokojni Mirko Kovačević suradnika za kazalište a Dejan Buvač predsjednik Upravnog odbora HSK. Umjesto jednog selektora uvodi se više njih i potiče se osnivanje Županijskih smotri (Regionalne smotre kulturno-umjetničkog amaterizma) te uvodi pravilo obaveznog izbora u slučaju da na smotri ima najmanje pet predstava. Uz to HSK se bori i za promjenu zakona, odnosno za osnivanje Zajednica kulturno umjetničkih udruga u županijama koje bi onda organizirale županijske smotre (što u Hrvatskoj postoji za sport). Osnutak tih zajednica znači redovitost u financijskim sredstvima (ma kako malena bila), ali je još važnije da se time daje legitimitet i potiče djelatnost, kao što se pokazalo u županijama u kojima takav model postoji.[2]

Upravo ta promjena načina selekcije pokazala se ključnom za poticanje i razvoj djelatnosti, što je osnovna funkcija i HSK i festivala! Od primjene tog pravila imamo pravi procvat festivala, prijavljuje se od 150 do 200 predstava, postoji dvadesetak redovno organiziranih Županijskih smotri, a za završni festival selektori izaberu dvadesetak predstava koje se prikazuju u dva vikenda![3] I taj je broj odabranih premali jer je trećina prijavljenih predstava izvrsna, vrlo često bolja od većine profesionalnih predstava!

U tom se smjeru poticanja amaterizma u njegovom bogatstvu i biti rješavaju i novi problemi. Problem kanonskih naočala, koje i dalje nose profesionalci pa na pučko (svjesno ili podsvjesno) i dalje gledaju svisoka, pokušao se riješiti osnivanjem novog festivala 2011. u Murskom Središću: Murski cimeri, festival pučke drame. Za njega biraju selektori HSK i taj festival doista pokazuje kako je pučko ne samo kvalitetno nego i temelj kazališta. I da je sadašnji smjer kojim HSK ide na dobrobit djelatnosti.

 

Dobra vijest ili vatru pravog kazališta je nemoguće ugasiti

Kazališni amaterizam je na rubovima profesionalnog kazališta i koliko god ga profesionalno kazalište gledalo svisoka, koliko god se uglavnom ističu sociološki razlozi njegova postojanja (ljudi se druže, povezuje se zajednica, stvara se nova publika), amaterizam je mnogo važniji od toga jer je zadržao onu prvotnu funkciju amaterskog igranja u antici i srednjem vijeku. Amaterizam danas čuva bit i temelj kazališta, zapravo bit i temelj odnosa prema svijetu kao mjestu koje ima smisla za život, pri čemu nam kazalište može pomoći da to osvijestimo i da se za taj život osnažimo.

Amaterizam čuva dramskog pisca i suvislu priču (uglavnom istinitu), originalnu riječ svih dijalekata koje imamo, komediju kao žanr... Da je to bit, vidimo po tome da upravo to dominira u tzv. dugovječnim predstavama koje traju desetljećima i obnavljaju se onako kako su napisane: Duje Manzan iz Sinja, Da ni jubavi Petra Slovinića na Visu, Zelene škure Tina Kolumbića s Hvara i Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika s Hvara. Ta je predstava ujedno najdugovječnija hrvatska predstava jer traje 50 godina[4]. Te bi i takve predstave i dalje valjalo pozivati svake godine da ih i nove generacije vide kao uzor.

Dobra vijest je da se kazališni amaterizam ne može uništiti upravo zato što je na rubu, upravo zato što ljudi rade bez novca i upravo zato što djeluje iz onih antičkih korijena! Politički sustavi, ekonomske prilike, društvene mijene, pa čak i „strogi“ selektori i „uski“ kriteriji ne mogu ugasiti onu iskru pravog kazališta koje živi u amaterima. Ako im se suzi prostor, oni će odustati od festivala, ali će si osnovati svoje. Uvjerena sam da je upravo zbog onih strogih „kriterija“ i sužavanja broja pozvanih na festival nakon rata (od 1995.) nastala jedna prava mreža dvadesetak amaterskih festivala u Hrvatskoj od Pučkog u Hercegovcu[5] do Slavonije i Zagorja. Pokrenuli su ih sami amateri. Ako mogu igrati predstave bez novca, mogu i osnivati festivale!  Da ne govorim o prigodnim gostovanjima i manifestacijama, o brojnim izvedbama... Amaterizam živi.

Amaterizam je paralelni kazališni svijet koji popunjava praznine glavne kazališne struje (da ne kažem profesionalnog kazališta), ali praznine u našoj duši, a njegova trajnost, brojnost i raznolikost dokazuju da je amaterizam u pravu. Zato je važno da krovna institucija za tu djelatnost to uvijek ima na umu. Kako sada stvari stoje, ja sam optimist!

Želim festivalu još puno uspješnih godina, a kazališnim amaterima želim da nikada ne odustanu i ne ugase onu vatru koja im gori u srcima. To govorim ne samo zbog kazališnih amatera, nego i zbog sebe same jer ja nisam samo zaljubljenik u kazališni amaterizam – kakvo je stanje u profesionalnim repertoarima – on mi je nasušna potreba!

 

[1] Bačić, str. 111.

[2] Dražen Jelavić, Postojeće stanje i strategija očuvanja i razvitka glazbenog kulturno-umjetničkog amaterizma u republici hrvatskoj, doktorski rad, 2017. Umjetnička akademija Sveučilište u Splitu.

[3] Od 2015. svi su festivali dostupni na youtube kanalu HSK.

[4] Predstavu je Marin Carić režirao 1970. s Hvarskim pučkim kazalištem, a Milan Lakoš u njoj 50 godina igra jednu ulogu (Valerijana) što ga također čini rekorderom!

[5] Dani Hrvatskog pučkog teatra koji su 2025. obilježili 30 godina postojanja jer je osnovan 1995.

Pozivnica na 65. FHKA u Vodicama.