Međunarodni dan plesa 2020

Međunarodni dan plesa obilježava se od 1982. godine na inicijativu Međunarodnog plesnog odbora (IDC) u sklopu Svjetskog ITI (International theatre institute) centra. Jedna od glavnih zadaća IDC-a je stvaranje okvira za dijalog i suradnju svjetske plesne zajednice te promicanje plesne umjetnost i jačanje njenog kulturnog i političkog položaja. Kao dan posvećen slavljenju plesa odabran je 29. travnja, u spomen na jednog od najvećih plesnih reformatora Jeana Georgesa Noverrea, začetnika modernog baleta.

Autor međunarodne poruke je južnoafrički plesač i koreograf Gregory Vuyani Maqoma, a autor hrvatske poruke je plesni umjetnik Matija Ferlin.

Međunarodna poruka 

Prijevod s engleskog Iva Nerina Sibila

 

Tijekom  nedavnog intervjua morao sam se duboko zapitati o  plesu, kakvo  značenje ima za mene? Kako bih odgovorio, razmišljao sam o svojem putu i  shvatio da se taj put u potpunosti sastoji od traženja  svrhe, da svaki dan predstavlja nov izazov s kojim se treba suočiti, i da upravo plesom pokušavam naći smisao svijetu. 

Živimo nezamislive tragedije, u vrijeme koje najbolje mogu opisati kao post-humano razdoblje. Više no ikada, moramo plesati sa svrhom, podsjećajući svijet da ljudskost još postoji.

Svrha i empatija  moraju pobijediti godine i godine raspadanja virtualnog krajolika koje ne možemo poreći, i koje je potaknulo katarzu  sveopće tuge  pobjeđujući žalovanje,  a teška stvarnost  nastavlja prožimati žive suočene sa smrću, odbijanjem i siromaštvom.

Naš ples mora više no ikada dati snažnu poruku svjetskim vođama i onima kojima je dano povjerenje da očuvaju i  poboljšaju ljudsko stanje, da smo mi vojska onih čije su misli žestoke i da nam je svrha u težnji promijene svijeta korak po korak. Ples je sloboda, i kroz našu pronađenu slobodu, moramo osloboditi druge iz zamki s kojima se suočavaju u raznim dijelovima svijeta. Ples nije političan, ali postaje političan jer nosi u svom tkivu ljudsku povezanost i tako, u svom nastojanju obnove ljudskog dostojanstva, reagira na okolnosti.

Dok plešemo našim isprepletenim tijelima, strmoglavljujući se kroz prostor, postajemo pokretna sila utkanih srca, dodirnutih duša  i pružanja iscjeljenja koje je očajnički potrebno. I svrha postaje jednoglava hidra: nepobjediv i nerazdvojiv ples. Sve što nam je potrebno sada je plesati još više!!!

Hrvatska poruka


U kaosu vremena nešto se promijenilo.

U kaosu vremena možda se sve promijenilo.

U kaosu vremena možda se najviše promijenilo nešto što nam je svima zajedničko i što svi dijelimo.

Kretanje.

U kaosu promjene, prije svih drugih mjera, ograničeno je kretanje. A kretanje je nasušna potreba svih nas.

Kretanje je održavanje koraka s vremenom.

Kretanje je spajanje točaka.

Kretanje je suradnja s vlastitim tijelom.

Kretanje je postojanje izvan vlastitog tijela.

Kretanje je otpor.

Kretanje je borba.

Kretanje je ples.

Kretanje je prilaženje. Prilaženje je komunikacija. Bez kretanja i prilaženja gubimo se.

Zato je važno neprestano se kretati.

U vlastitoj koreografiji sveobuhvatne paralize pokušavam pronaći riječi kojima bi svojim prijateljima i prijateljicama, kolegama i kolegicama, publici i ljubiteljima plesne umjetnosti čestitao Svjetski dan plesa. Tražim riječi ohrabrenja koje su možda ipak najpotrebnije meni samome.  U neizvjesnosti vremena pisati čestitku nije lak zadatak. Možda je primjerenije umjesto čestitke uputiti poziv, mali zadatak  vama i sebi, zatvorenima u stanu, ograničenog prava i prostora za kretanje. U situaciji u kojoj se nalazimo važno je osvijestiti radost života u njegovim najsuptilnijim manifestacijama.

Čestitam vam Svjetski dan plesa i tražim od vas da obratite pažnju na sve ono što u vašoj svakodnevici već jest ples i sve ono što bi mogao biti ples.

Pogledajte na vlastitu svakodnevicu kao na malu koreografiju života. Dodajte joj ono što mislite da nedostaje, oduzmite suvišno. Podijelite pokret s ukućanima. Uhvatite nekoga za ruke. Prisjetite se koraka engleskog valcera. Pozovite one koje gledate preko ekrana da za vas izvedu malu koreografiju prkosa globalnoj situaciji krize kroz koju prolazimo.

Ples je navikao na krize.

Ples je neprestano u borbi da se održi u nimalo lakim uvjetima rada na izvedbenoj sceni. I upravo su upornost i žilavost ono što kao ljudska bića dijelimo s plesom. Čak i kad je sveden na mikro koreografiju vlastitog životnog prostora, bez izvedbi, bez predstava, bez publike, ples u svojoj mirnoći neprestano titra. Važno je da zajedničkim snagama održimo to titranje.